Jednu od najljepših sportskih priča ikad ispričanih ispisao je Goran Ivanišević početkom srpnja 2001. godine. A gdje drugdje nego na svetoj travi Wimbledona?! Na istom onom terenu na kojem je proteklih godina gubio finala. Jednom od Agassija i dva puta od Samprasa. Vratio se kao teniski umirovljenik. Od 1998. godine nije igrao nijedno finale. Nekada drugi igrač svijeta pao je na 125. mjesto svjetske rang-liste. S te pozicije mogao je samo u kvalifikacije.
Trostruki finalist najprestižnijega svjetskog turnira. Organizatori su željeli zahvaliti Ivaniševiću za sva ona uzbuđenja koja im je priredio u godinama njegovih wimbledonskih nastupa pa su mu dodijeli pozivnicu, tzv. „wild card“. Nitko, ali baš nitko, nije mogao ni pomisliti da će dva tjedna kasnije Wimbledon imati priču za povijest. U tih je 14 dana Ivanišević pobjeđivao bivše i buduće prve igrače svjetske rang-liste.
Život se ne mjeri brojem udisaja, već brojem trenutaka od kojih zastaje dah. Ovo je bio jedan od njih.
